Osnovna škola Ante Kovačića – Marija Gorica

Osnovna škola u Mariji Gorici osnovana je 1854. godine, iste godine kad je rođen Ante Kovačić.

Rođen je u selu Celine (u Mariji Gorici), a krstio ga je istog dana župnik Ivan Zodić.
U matičnu knjigu dječak je upisan kao nezakonito dijete pod imenom Antun, a u rubrici roditelja upisana je samo majka Anka Vugrinc. Kovačićeva majka bila je sluškinja na župnom dvoru u Mariji Gorici, a kada je trebala roditi, župnik ju je smjestio u Celine, u lugarnicu baruna Raucha, posjednika iz Lužnice kod Zaprešića. Kovačićeva majka udala se dva mjeseca nakon rođenja sina za Ivana Kovačića, koji je priznao Antu. 
Obitelj Kovačić kupuje kuću u susjednom Oplazniku i tamo se sele 1857. godine. 

U Oplazniku i danas stoji kuća na kojoj je otkrivena spomen ploča piscu povodom stogodišnjice njegova rođenja, 1954. godine. Tom je prilikom osnovna škola u Mariji Gorici dobila naziv po velikom književniku.

1974. godine, povodom 120. godišnjice piščeva rođenja podignuta je ispred škole spomen bista piscu, rad akademskog kipara Vanje Radauša.

Nakon završene osnovne škole, Ante ostaje jednu godinu kod kuće, jer otac nema sredstava da ga pošalje na daljnje školovanje u grad. Uz pomoć zagrebačkog kanonika Tome Gajdeka, u jesen 1867. Ante odlazi u Zagreb i nastavlja školovanje. Prve dvije godine školovanja stanuje kod Gajdeka, a zatim se seli k franjevcima na Kaptol, gdje je boravio godinu dana. 
Od četvrtog do šestog razreda gimnazije stanuje privatno, izdržavajući se davanjem poduka slabijim učenicima. Neimaština i težak život prisilili su ga da pođe u sjemenište, gdje se školovao dvije godine. Nakon polaganje mature, Ante Kovačić napušta sjemenište jer ne osjeća poziv za svećeničko zvanje. Književnim radom počeo se baviti vrlo rano, u petom razredu gimnazije objavljuje svoju prvu pjesmu Elegija (1873.). 
Nakon napuštanja sjemeništa, Ante Kovačić je opet prepušten sam sebi. Njegov otac, razočaran Antinim činom, odlučuje da Antu više neće materijalno pomagati. 
Uspio je maturirati 1876. godine i iste upisuje pravo na Sveučilištu u Zagrebu.
Kako bi osigurao sredstva za daljnje školovanje, službovao je u jednoj advokatskoj kancelariji za vrlo skroman honorar od kojeg je jedva preživljavao. Dio dana provodio bi u kancelariji, a ostalo vrijeme koristio je za pisanje i studiranje. 
Hrvatski dom, društvo koje je tada bilo centar omladinskog kulturnog i političkog života, vrlo je zanimalo Kovačića. Bio je aktivan u svim studentskim priredbama i drugim aktivnostima. 
U ljeto 1877. godine upoznaje učenicu učiteljske škole Milku Hajdin, svoju buduću ženu. Nakon diplome na Pravnom fakultetu 1878. ženi se Milkom, s kojom će u 11 godina dobiti petoro djece – tri kćeri (Milku, Mariju i Olgu) i dva sina (Zvonimira i Krešimira). 
Kći Olga postala je učiteljica i sav svoj radni vijek provela je upravo u OŠ Ante Kovačića.

“Vijenac” je tada uređivao August Šenoa, koji je vrlo cijenio Kovačića i njegova djela. Dobri odnosi pokvarili su se kada je Šenoa otvoreno simpatizirao narodnjake na skupštinama Hrvatskog doma, a osujećivao sve namjere članova pravaša. Ante Kovačić osjećao se vatrenim pravašem te je bio prijatelj Ante Starčevića. Sa svojim istomišljenicima Kovačić pokreće 1880. godine almanah “Hrvatska”. Iste godine u almanahu izlaze Kovačićeve pripovijesti Ladanjska sekta i Seoski učitelj. 
Od 1881. do 1885. godine Kovačić živi i radi u Karlovcu. U Karlovcu je, od značajnijih djela, nastao roman Fiškal, koji je štampan 1882. godine u Senju. Za svog boravka u Karlovcu, Kovačić je zbog svoje otvorenosti, odrješitosti i političkog stava zadobio puno simpatija, ali isto tako i puno neprijatelja. Život u Karlovcu pokazao je puno mana malog grada (zloba, spletke i oportunizam). To mu daje povod da u književnom radu, u obliku satire, prikaže taj malograđanski život. 
U Karlovcu nastaju prva poglavlja romana Među Žabari, koji počinje izlaziti u prvom broju pravaškog časopisa Balkan 1886. godine. 
Iz Karlovca se Kovačić vraća u Zagreb, gdje dobiva mjesto kod advokata dr. Šrama, poznatog političara. Doktorira na Pravnom fakultetu 1887. godine i počinje pisati svoje najveće djelo U registraturi, koje tiska u “Viencu” 1888. Kovačić je tim djelom izazvao oštre komentare Katoličkog lista. Naime, bilo je i onih koji su ga hvalili upravo zbog slobode prilikom stvaranja ovog djela, a bilo je je i onih koji su mu tu slobodu i zamjerali. Nakon tih zbivanja Kovačić više ništa ne štampa. Pritisnut materijalnim problemima, traži od Matice hrvatske predujam za novi roman Demagog, za koji obećava da će smjerom i načinom pisanja odgovarati očekivanjima tadašnjeg društva. Međutim, Kovačić takvo što nikad ne bi mogao napraviti, jer bi to značilo da odustaje od svojih političkih stavova i uvjerenja. 
Godine 1889. odlazi u Glinu gdje otvara samostalnu advokatsku kancelariju. Zbog malih prihoda u Glini obitelj Kovačić nije imala lagan život. U prosincu 1889. Kovačić doživljava psihički napad, te sedam dana nakon toga umire 10. prosinca 1889. godine u duševnoj bolnici u Stenjevcu. 
Neko vrijeme smatralo se da je doživio duševni slom, ali novija istraživanja pokazuju da je zadobio tešku upalu mozga kojoj u onovremenim medicinskim uvjetima nije bilo pomoći.

Pokopan je na Mirogoju, a njegov nadgrobni spomenik zaštićen je kao spomenik kulture.