“…Pamtit ću ovaj život.
Pamtit ću ga kao neizrecivi Božji dar i podjednako neizrecivo Božje povjerenje.
Pamtit ću ga kao vrijeme i prostor u kojemu mi je darovano upoznati i iskusiti raj i u onome što mi je darovano doticati rukom i u onome što mi je darovano doticati dušom. Pamtit ću ga po tolikim dobrim ljudima, i po onima s kojima mi je darovano kroz mnoge godine živjeti, i po onima koje sam tek prigodice susretao, pa i po onima koje sam tek možda jednom susreo ili o njima čuo.
Pamtit ću ga osobito po onima, s obje strane života, s kojima dijelim svoju dušu.
Po onima bez kojih moja duša više ne bi mogla biti prepoznatljiva, kamo li cijela.
Pamtit ću ga po mnogim jednostavnim bićima i stvarima: po vodi i zraku, po tišini i svjetlosti, po blizinama i čežnjama. Pamtit ću ga po suhom lišću i tolikim dobrim plodovima prirode. Pamtit ću ga po tragovima iz kojih sam se u svako doba – ili barem gotovo u svako – mogao prepoznati zakriljen ljudskom i Božjom brižnošću.
Pamtit ću ga i po tome što sam jednakom ljubavlju bio darivan i lišenošću i obiljem, i vedrinom i trpljenjem. Pamtit ću život po postojanom doticanju sreće, po uronjenosti u blaženstvo.
Pamtit ću ga zahvalno i s ganućem.
Ti znaš: pamtit ću ga po tebi. I zato ti hvala.”
Stjepan Lice
